Piše Iva Sirotić

UZ KINOPREMIJERU FILMA KÖLN 75

Remek-djelo
iz Kölna,
bez Jarrettova
blagoslova

Potpuna odsutnost sudjelovanja glazbenika u filmu stvara određenu prazninu koju redatelj i scenarist pokušava nadomjestiti na razne načine

Piše Iva Sirotić

P

rikazan unutar programa Berlinale Special na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu, Köln 75 biografska je glazbena drama o 18-godišnjoj koncertnoj organizatorici Veri Brandes, koja je pokrenula događaj koji će postati glasoviti album Keitha Jarretta The Köln Concert. Naime, 24. siječnja 1975. Keith Jarrett održao je u kölnskoj Operi solo koncert na klaviru koji je trajao nešto više od sat vremena, a snimka je objavljena kasnije te godine kao dvostruki album. Jarrettov The Köln Concert postao je najprodavaniji solo jazz album i najprodavaniji klavirski album u povijesti.

Radnja filma pretežito govori o tome kako ta legendarna izvedba umalo nije bila održana, te kako se, čak i kad je do koncerta došlo, činilo da će sve završiti kao katastrofa. Iako se Keith Jarrett pojavljuje kao lik, mučenička duša s bolnim leđima (igra ga John Magaro, a sam Jarrett odbio je sudjelovati u projektu), film prati sve što je prethodilo koncertu i specifičnosti oko izvedbe koncerta. U središtu radnje je neustrašiva tinejdžerka Vera Brandes (Mala Emde) koja je organizirala koncert, promovirala ga, i u ključnom trenutku uspjela nagovoriti Jarretta da ipak nastupi, nakon što je on bio odlučio odustati. Mala Emde, koja je u kasnim dvadesetima te izgledom prestara za ulogu tinejdžerice, vjerno glumi Verinu opsesiju jazzom te zaraznu energiju, čime dobro prenosi duh tog vremena. Entuzijazam kojim Emde utjelovljuje mladu Veru može donekle opravdati iskričavu tinejdžersku ulogu, no njezin izgled nije sukladan.

Mala Emde vjerno glumi Verinu opsesiju jazzom te zaraznu energiju,
čime dobro prenosi duh vremena

 

 

 

Na početku filma ona je 16-godišnjakinja, tada još živi s roditeljima i zlobnim bratom u otmjenome stanu. Njezin otac, mrzovoljni zubar, smatra jazz „glazbom iz kanalizacije“. Vera uskoro od obožavateljice postaje poslovna žena, jer je britanski saksofonist i vlasnik jazz kluba Ronnie Scott (Daniel Betts), oduševljen njezinom strašću, zamoli da mu organizira turneju. Narativ filma temelji se na procesima u kojima je Vera učila sve što se u tadašnjim uvjetima mora za to napraviti te na preprekama na koje je nailazila putem. Kad uvjeri ravnatelja kölnske Opere da Jarrett nastupi na slavnoj pozornici, Köln 75 prerasta u girl power priču sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Čitav život i sve njezine poslovne poteze prati, podupire i pomaže njezina prijateljica Isa (u mladenačkoj dobi glumi je Shirin Lilly Eissa).

Nažalost, u filmu ne čujemo ni sekundu Jarrettove glazbe, što zapravo i nije čudno, posebno obožavateljima i poznavateljima lika i djela Keitha Jarretta. Potpuna odsutnost sudjelovanja glazbenika u filmu koji govori o njegovoj virtuoznosti, osobenjaštvu i remek-djelu koje je stvorio stvara određenu prazninu koju redatelj i scenarist Ido Fluk na razne načine pokušava nadomjestiti. Od glazbe se u filmu najviše može čuti raznoliki krautrock. Genijalno je uklopljena i dobro režirana scena uz pjesmu njemačkog političkog benda Floh de Cologne Fließbandbaby („Sei ruhig Fließbandbaby, heiraten!“ – Miruj, bebo s pokretne trake, udaj se!).

Jarrett zbog čestih improvizacija na koncertima ima problema s leđima i vrlo tanke živce. Stigavši u Köln nakon noći provedene u Renaultu 4 s Manfredom Eicherom kojega izvrsno igra Alexander Scheer, doživljava nesvakidašnje poniženje: umjesto naručenog i dogovorenog klavira Bösendorfer Imperial, dočekuje ga stari, razdrmani klavir za probe, s neispravnim pedalama i klimavim tipkama, na kojem on isprva ne želi nastupiti. Vera ga uspijeva nagovoriti da ipak održi koncert, što pomalo izgleda kao opće mjesto iz neke the-show-must-go-on priče. No, upravo je taj neugođeni klavir natjerao Jarretta da svira unutar ograničenja – ostajući u srednjem registru, bez blještavosti, te je iz tih nesavršenosti proizašla hipnotička mirnoća Kölnskog koncerta.

Ido Fluk mnogim je svojim umjetničkim odlukama, poput pomalo „dadaističkog“ izravnog obraćanja publici šaljivim jazz lekcijama glazbenog kritičara (Michael Chernus), čime je razbio četvrti zid, pokušao gledateljima probuditi zanimanje za Jarrettovu genijalnost. Tako je njega kao ličnost objašnjavao i približavao publici, no ideju uratka i samu pripovjednu nit ipak je mnogo lakše pratiti obožavateljima i poznavateljima Keitha Jarretta i njegove glazbe. Antiklimaktičnim završetkom film ostavlja dojmove otvorenima i time se ovaj uradak oblikuje kao opušteni, improvizirajući filmski hir, postmoderni kolaž zavodljiva duha čija glavna pokretačka iskra nije pristala na suradnju.

UZ KINOPREMIJERU FILMA KÖLN 75

Remek-djelo iz Kölna, bez Jarrettova blagoslova

Potpuna odsutnost sudjelovanja glazbenika u filmu stvara određenu prazninu koju redatelj i scenarist pokušava nadomjestiti na razne načine

Piše Janko Heidl

Uz akcijski film Balerina redatelja Lena Wisemana

Vatrogasnim šmrkom na bacač plamena

Odlučeno je da se ucijepi nova grana franšize u kojoj će osveta biti na plećima djevojke. Tako je izmozgana i ostvarena Balerina

Piše Josip Grozdanić

UZ 72. PULSKi FILMSKi FESTIVAL OD 10. DO 17. SRPNJA (1. dio)

Malo premijera i solidan kvalitativni prosjek

Tijekom prve polovice trajanja festivala zbivanja je mnogo, gledatelji uobičajeno hrle u Vespazijanovu arenu, Istarsko narodno kazalište i na ostale festivalske lokacije, a u tome ih ne može ozbiljnije omesti ni pokoji iznenadni pljusak

IZDVAJA Iva Sirotić

FILM IZDVAJA